trunobpirrio

Gole cure sa zrca

trunobpirrio | 04 Јануар, 2019 19:30

Net.hr

Po boji njezina lica svi su znali da je zaljubljena u njega. Amy je zamišljala Debby kako liježe na kauč dok joj majka 24 donosi pokrivač s kreveta, ljubi u široko čelo odmičući kovrčavu kosu. Nervoznim prstima stisnula je onaj milimet ar nove ko e pod bradom, osjeæajuæi kako je obuzima akutan napad depresije. Bili su gotovo iste visine.

Svestan ko ona prišao bi raci. Uvjerenost u to kako ste u tom strahu sami samo jo pogor ava situaciju.

Djevojke su sjedile na stražnjim stubama i jele ih dok je Isabelle plijevila vrt; Amy se još uvijek toga sjećala. S aerodroma sam nazvao suprugu i rekao joj da je sve u redu. Nakon dana njeg dana pmi put moæi æe reæi da su se svi rizici isplatili. Tri dana kule behu suza pune, Sa njih zalud oči za glasnikom glede, Vaj, pod njima celo jedno carstvo trune. Jason uopæe nije bio svjestan èinjenice da se, u trenutku kada je ukljuèeno svjetlo, a ktivirala i kamera koja je be umno snimala dogadaje kroz jednu od zahrdalih rupa u ormaru. Mami ga, pruža slike nove I večno svoju tera ćud. Bila je iscrpljena, a beba je mnogo plakala. Mucajući je izgovorio više nego što se itko sjećao da je ikada rekao. Jer prazan je život, kad u jesen dospe, I zamućen pogled crveni od suza, Pahulzice modre starost licem ospe. Čuh vrisak žena na zabludnom piru I jauk dece na vrhu mačeva, Čuo sam ceo narod da zapeva Nad krvlju koja ključa u kondiru.

121333651 Elizabeth Strout Amy i Isabelle - Zasada nitko nije osumnjičen.

Elizabeth Strout Amy i Isabelle Amy and Isabelle 1998 2 1 Onoga ljeta kad je iz grada otišao gospodin Robertson bilo je strašno vruće i dugo se rijeka činila mrtvom, poput mrtve smeđe zmije koja spljoštena leži posred središta grada, a prljava joj se žuta pjena skuplja oko rubova. Stranci koji su prelazili petlju autoceste zatvarali bi prozore zbog zagušljivoga sumpornog smrada i pitali se kako itko može ondje živjeti uz takav zadah od rijeke i tvornice. No, stanovnici Shirley Fallsa na njega su navikli, čak i usred te žege, primjećivali su ga tek nakon buđenja; ne, nije im nešto posebno smetao. Smetalo im je tog ljeta što nebo nikad nije bilo plavo, što se čini lo da je grad omotan prljavom gazom koja filtrira i istiskuje čak i najmanji tračak sunčeve svjetlosti, ne dopuštavši joj da stvarima da boju i ostavljajući nejasnu plošnost u zraku - to je uznemirivalo ljude tog ljeta, nakon nekog vremena svi su osjećali nelagodu. A bilo je i drugih problema: dalje uz rijeku usjevi nisu dobro uspijevali - mahune su bile male, smežurane uz rašiljke, mrkve su prestajale rasti kad bi dosegle veličinu dječjeg prsta, a na sjeveru države navodno su viđena dva NLO-a. Pričalo se da je vlada poslala agente da to istraže. U uredu tvornice, gdje je šačica žena dane provodila razdvajajući fakture, sortirajući kopije, lijepeći udarcem šake marke na omotnice, neko se vrijeme neugodno šuškalo. Mislilo se i da svijet ide svome kraju, a čak su i one žene koje nisu bile sklone najcrnjim prognozama morale priznati da možda baš i nije najbolje vrijeme za slanje ljudi u svemir, da zapravo nemamo što tražiti na Mjesecu. No, vrućina je bila neumoljiva i činilo se da ventilatori na prozorima nemaju učinka, pa su žene povremeno gubile snagu, sjedile za velikim drvenim stolovima blago raširenih nogu i odizale kosu s vrata. Jednoga ih je dana šef, Avery Clark, kući pustio ranije, no slijedili su i topliji dani, a skraćenje radnog vremena više se nije spominjalo, pa se očito nije ni planiralo. Očito su morale ondje sjediti i trpjeti, što i jesu - prostorija je zadržavala toplinu. Bila je velika, visokog stropa i drvenog, škripavog poda. Stolovi su stajali u parovima, sučelice, dva po dva uzduž prostorije. Metalni ormarići za registratore uza zidove; povrh jednoga filodendron, skupljenih svijenih listova, nalik glinenoj posudi, dok su neke vitice utekle i pale gotovo do poda. To je bilo jedino zelenilo u prostoriji. Posušilo se nekoliko begonija i sobnih puzavica ostavljenih pokraj prozora. Povremeno bi vrući zrak iz ventilatora bacio koji otpali list na pod. U toj klonuloj atmosferi jedna se žena izdvajala od ostalih. Točnije, sjedila je odvojeno od ostalih. Zvala se Isabelle Goodrow i, budući da je bila tajnica Averyja Clarka, njezin stol nije bio okrenut prema drugima. Umjesto toga gledao je na stakleni ured samoga Averyja Clarka, na čudnu konstrukciju drvenih pregrada i velikih staklenih površina tobože da bi mogao paziti na svoje radnice premda je rijetko dizao pogled od stola. Kao šefova tajnica, Isabelle Goodrow imala je drukčiji status od ostalih žena u uredu, no ionako je bila drukčija. Recimo, savršeno se odijevala; čak i na toj vrućini nosila je najlonke. Na prvi vam je pogled mogla biti lijepa, ali da ste bolje pogledali, vidjeli biste da to zapravo nije bila; bila je obična - mršava, s tamnosmeđom kosom podignutom u punđu. Ta ju je frizura činila starijom, nalik postarijoj učiteljici, a njezine su tamne, male oči izgledale kao da su stalno začuđene. Dok su druge žene često uzdisale ili šetale do automata s napicima, žalile se na bolove u leđima i na natekle noge, upozoravajući jedna drugu da ne skidaju cipele jer ih više neće moći navući, Isabelle Goodrow nije mnogo govorila. Sjedila je za svojim stolom stisnutih koljena, spuštenih ramena i tipkala ravnomjernim ritmom. Vrat joj je bio malo čudan. Za tako nisku ženu činio se pretjerano dugim i izdizao joj se iz ovratnika kao vrat labuda kojega su tog ljeta vidjeli na umrtvljenoj rijeci da pluta, potpuno nepomičan, blizu zapjenjenih obala. Ili se barem tako Isabellein vrat činio njezinoj kćeri Amy, djevojci od šesnaest godina, kojoj se majčin vrat nije sviđao odnedavno zapravo, ni majka općenito , a labudovi joj se nisu sviđali nikada. Po mnogočemu Amy nije nalikovala svojoj majci. Majčina je kosa bila suha i tanka, Amyna gusta i u zlatnim pramenovima. Čak je i ovako kratko ošišana, neuredno odrezana ispod uha, bila primjetno zdrava i jaka. A Amy je bila visoka. Velikih šaka, dugih stopala. No oči su, veće od majčinih, često izgledale jednako začuđeno, što je često stvaralo 3 neugodu u onima koje bi gledala. Premda je Amy bila sramežljiva i rijetko je nekoga gledala dugo. Radije je hitro bacala pogled prije nego što bi okrenula glavu. U svakom slučaju, nije bila svjesna kakav dojam, ako ikakav, ostavlja iako se nasamo često i dugo promatrala u zrcalu. No, tog se ljeta Amy nije ogledala. Zapravo je izbjegavala zrcala. Voljela bi da je i majku mogla izbjeći, no to nije bilo moguće - radile su u istom uredu. Taj ljetni posao dogovorili su prije više mjeseci njezina majka i Avery Clark i Amy su rekli da treba biti zahvalna, premda nije bila. Posao je bio dosadan. Trebala je računalicom zbrajati posljednji stupac brojeva na svakoj narančastoj fakturi s hrpe složene na njezinu stolu i jedino je dobro bilo to što joj se katkad činilo da je zaspala. Stvarni je problem, naravno, bio taj što su ona i majka cijeli dan p rovodile zajedno. Amy se činilo kao da ih povezuje neka crna linija, tanka kao ona koju povučeš olovkom, no linija koja ne nestaje. Čak i kad bi jedna od njih izišla iz prostorije, otišla u toalet ili, recimo, do fontane u hodniku, crnoj liniji to nije smetalo; jednostavno bi prošla kroza zid i povezivala ih. A trudile su se što su bolje mogle. Barem su im stolovi bili razdvojeni i nisu se gledale. Amy je sjedila u najdaljem kutu, preko puta Debele Bev. Ondje je obično sjedila Dottie Brown, no ona je sada bila kod kuće, oporavljajući se od histerektomije. Svako je jutro Amy promatrala kako Debela Bev odmjerava količinu ljuskica i vlakana i žustro je miješa u pola litre narančina soka. Kladim se da i ne misliš na probavu. Debela Bev uvijek je, čim bi popila sok od naranče, palila cigare tu. Bilo je to zaista zanimljivo. Amy nije znala da cigarete mogu potjerati na zahod. To se nije događalo kad su ona i Stacy Burrows pušile u šumi iza škole. Nije znala ni da odrasle žene tako opušteno govore o svojoj probavi. Po tome je Amy shvatila da ona i njezina majka žive drukčije od drugih ljudi. Debela Bev vratila se iz toaleta i uzdahnula dok je sjedala cupkajući mucice sa svoje goleme bluze bez rukava. Sada je birala broj krajem olovke i smjestila slušalicu između ramena i vrata. Bila je to nijansa lubenice - pokazala je Amy bočicu laka. Nema veze, ne žuri se natrag. Mnogo je ljepše gledati slatko lice Amy Goodrow nego slušati o tvojim grčevima. Amy je skrenula pogled tipkajući broj na računalici. Lijepo je što to Bev kaže, ali naravno da nije istina. Dottie joj je jako nedostajala. A kako i ne bi? Oduvijek su bile prijateljice, sjedile su u istoj prostoriji dulje nego što je Amy živjela, premda ju je ta misao zbunjivala. Osim toga, trebalo je uzeti u obzir koliko je Debela Bev voljela priča ti. I sama je to priznala. Činilo se da je njezina potreba za govore njem jednako uporna kao i ona za tvrdim bombonima i cigaretama, a Amy je, kojoj se Debela Bev sviđala, žalila što u ovoj njezina šutljivost sigurno izaziva razočaranje. Bez mnogo razmišljanja, za to je okrivila majku. Ni majka joj nije bila posebno razgovorljiva osoba. Pogledajte kako tek sjedi ondje cijeli dan i tipka, nikad ne zastane pokraj nečijeg stola da zapita o zdravlju ili se požali na vrućinu. Morala je znati da je smatraju snobom pa će joj i na kćer tako gledati. No, Debela Bev uopće nije bila razočarana što svoj kut dijeli s Amy. Spustila je slušalicu i nagnula se naprijed govoreći Amy tihim, povjerljivim glasom da je svekrva Dottie Brown 4 najsebičnija žena u gradu. Dottie je poželjela salatu od krumpira, što je, naravno, bio dobar znak, ali kad je to spomenula svekrvi - za koju svi znaju da sprema najbolju krumpirovu salatu - Bea Brown predložila je da se Dottie digne iz kreveta i sama oguli nekoliko krumpira. Samoposlužni aparati stajali su uz jedan zid, napuklo zrcalo prekrivalo je drugi, stolovi s otkrhnutim linoleumskim površinama gomilali su se ili odmicali kako su se žene smještale, rastvarale svoje vrećice s užinom, limenke pića i pepeljare, razmotavale sendviče iz voštanog papira. Amy je sjela, kao i svakoga dana, što dalje od napuklog zrcala. Isabelle je sjedila za istim stolom, tresući glavom dok je slušala priču o nečuvenoj primjedbi Bee Brown. Arlene Tucker rekla je da je to sigurno zbog hormona, da se Bei Brown vide brkovi ako pažljivo pogledaš, a Arlene je vjerovala da takve žene često imaju gadnu narav. Rosie Tanguay rekla je da je problem s Beom Brown što u životu nije radila ni dana, pa se nakon toga razgovor raspao na manje skupine isprekidanih, izmiješanih glasova. Neku je priču prekinuo brzi lavež smijeha, drugu popratio ozbiljan coktavi komentar. Sve o čemu se pričalo, zanimalo ju je, čak i priča o pokvarenom hladnjaku: dvije litre sladoleda od čokolade istopilo se u sudoperu, ukiselilo i ujutro smrdjelo do neba. Glasovi su bili ugodni i utješni; Amy je šutjela i promatrala lica. Nisu je isključile, ali je zbog pristojnosti, ili nedostatka želje, nisu pokušavale ni uvući u svoje razgovore. Sve je to zapošljavalo Amyn um da ne misli o drugim stvarima. Više bi, naravno, uživala da joj majka nije bila ondje, no blagi im je metež tog mjesta objema omogućavao određen predah od one druge, čak i s crnom linijom koja je i dalje lebdjela među njima. Debela Bev pritisnula je dugme na aparatu s pićima i limenka bezalkoholne kole bučno je pala u pretinac. Pognula je golemo tijelo da je izvadi. Crna linija između Amy i Isabelle napela se. Već cupka u mjestu. Amyno se srce ubrzalo, znoj izbio po usnici. Žena koja vjeruje u ono što govori. Isabelle je umotala ostatak sendviča i vratila ga u torbicu za užinu. Iznenada se osjetila iscrpljenom; mogla je staviti glavu na stol i zaspati na mjestu. Upravo je zapalila cigaretu i kroz dim gledala u Amy. Pokupila je trun duhana s usnice, pogledala ga i odbacila na pod. Premda to nije željela, Amy je pogledala majku. Isabelle je stavljala ruž na usne gledajući se u ručno zrcalo, glave nagnute malo unatrag; ruka s ružem 5 zastala je. Radoznala sam, to je sve. A takvu si lijepu kosu imala. Žene su bacale vrećice od užine u kantu za smeće, stresale mrvice sa sebe, zijevale s rukama pred ustima dok su ustajale. Bev je glasno uzdahnula. Prije dosta godina, kad se prvi put poja vila u gradu i unajmila staru kuću Craneovih na Cesti 22, u nju smjestila ono malo stvari i svoju djevojčicu ozbiljno dijete bujne, svijetle, kovrčave kose , izazvala je radoznalost među pastvom Kongregacijske crkve, kao i među ženama kojima se pridružila u tvorničkom uredu. No, mlada Isabelle Goodrow nije im utažila znatiželju. Odgovarala je tek da joj je suprug umro, a i roditelji, te da se preselila nizvodno u Shirley Falls da bi pronašla bolje radno mjesto. Zapravo, nitko o njoj nije znao ništa više. Premda je nekoliko ljudi primijetilo da je, kad je stigla u grad, nosila vjenčani prsten, a da ga nakon nekog vremena više nije imala. Nije imala ni prijatelje. Nije imala ni neprijatelje premda je bila savjestan radnik i zbog toga nekoliko puta unapređivana. Gunđanje bi se čulo svaki put, a posebno ovaj posljednji, kad je preskočila sve druge i postala osobna tajnica Averyja Clarka; no nitko joj nije želio zlo. Povremeno bi se čuli vicevi i iza leđa bi joj dobacivali da joj treba dobro valjanje u sijenu da se malo opusti, no sve se to s godinama smanjivalo. Sada je već bila veteranka. Amyn strah da majku smatraju snobom nije baš imao temelja. Istina je da su žene ogovarale jedna d rugu, no Amy je bila premlada da bi razumjela da ono prisno prihvaćanje koje su njegovale među sobom uključuje i njezinu majku. Ipak, nitko nije mogao reći da poznaje Isabelle. A sigurno nitko nije mogao pretpostaviti da ta sirota žena upravo prolazi pakao. Ako se i činila mršavijom nego inače, i bljeđom, pa bilo je strahovito vruće. Tako vruće da se i sada, na kraju dana, vrelina podizala s asfalta parkirališta preko kojega su hodale Amy i Isabelle. Pelargonije na prozorskim klupicama iznad umivaonika imale su svijetlocrvene cvjetove veličine teniske loptice, a dva su lista bila požutjela. Bacajući ključeve na stol, Isabelle je to odmah primijetila i pošla ih otkinuti. Da je znala da će ljeto biti ovako grozno, ne bi se uopće trudila kupovati pelargonije. Ne bi ispunila prednji prozor kutijama petunija boje lavande, ne bi posadila rajčice i nevene i lijepe dečke otraga u vrtu. Čim bi imalo povenuli, učinilo bi joj se da je propast svijeta. Pritisnula je prste u zemlju u tegli, provjerila vlagu i zaključila da je prevlažna, jer su pelargonije trebale sunce, a ne ovu gnjecavu vrućinu. Spustila je lišće u kantu za smeće ispod sudopera i odmaknula se propustiti Amy. Tih je večeri Amy kuhala. U dobrim su se starim vremenima izraz kojim se Isabelle koristila za vrijeme prije tog ljeta izmjenjivale, no sada je sve radila Amy. Prešutni sporazum: to je bilo najmanje što je mogla učiniti - otvoriti konzervu cikle i spržiti dva hamburgera na tavi. Sad je polako otvarala kuhinjske ormare i prstima dodirivala meso za hamburger. No, telefon je, uredno postavljen u kut kuhinjske površine, zazvonio i obje su se uzbunile. Bilo je tu i uzdrhtale nade: katkad danima nije zvonio. Koga je Amy znala a da je imao psa? Njezina je spavaća soba, nagurana pod krovnim gredama, u to doba dana bila zagušljiva, no Isabelle je zatvorila vrata, i to glasno, da Amy shvati: Vidiš da te puštam na miru. Amy je, omatajući telefonsku žicu oko ruke, čula zatvaranje vrata i razumjela, ali je znala da je majka samo htjela ispasti dobra, zaraditi lak bod ili dva. Radila je to više zbog toga što je bila previše uznemirena da bi se umivala ili presvlačila sada dok je Amy još razgovarala. No, nije se činilo da Amy mnogo govori i za koji trenutak Isabelle ju je čula da spušta slušalicu. A onda se začulo i lupanje posuđa pa se otišla tuširati. Nakon toga će se pomoliti i sići na večeru. Iako, molitva je Isabelle zapravo obeshrabrivala. Bila je svjesna či njenice da je Krist u njezinim godinama već bio hrabro skončao na križu i visio ondje strpljivo, s octom na usnama, nakon što je prethodno prikupio hrabrost šetnjom maslinikom. No ona, živeći u Shirley Fallsu premda je i sama doživjela daje izda vlastita kći - Juda, mislila je, sipajući dječji puder po grudima nije imala maslinik za šetnju, a ni bogzna kakvu hrabrost. Sumnjala je tih dana zanimaju li Boga uopće njezine muke. Neuhvatljiv je on, ma što bilo tko tvrdio. Što je ono pisalo u Reader's Digestu, da molitva popravlja sposobnost moljenja? Isabelle se pitala ne pojednostavljuje li Reader's Digest previše. Međutim, ipak je probala. Godinama je pokušavala moliti i sada će opet, ležeći na bijelom krevetu, kože mokre od tuša, sklopivši oči pod niskim, bijelim stropom, moliti za Njegovu ljubav. Traži i dat će ti se. Nije dobro tražiti krive stvari, kucati na pogrešna vrata. Nije dobro željeti da Bog misli da si sebičan zato što tražiš stvari, onako kako to rade katolici. Suprug Arlene Tucker išao je na misu samo da bi molio za novi auto i to se Isabelle činilo užasnim. Da je htjela biti potpuno precizna, ne bi bila tako vulgarna i tražila auto tražila bi muža, ili bolju kćer. Osim što to, naravno, nikad ne bi tražila. Molim te, Bože, pošalji mi muža ili barem kćer koju mogu podnijeti. Ne, umjesto toga ležat će na krevetu i moliti se samo za Božju ljubav i vodstvo i pokušati Mu dati do znanja da je spremna i za ono drugo, ako joj On poželi poslati znak. No, ništa nije osjećala, tek kapi znoja iznad usne i pod pazuhom, od vrućine u maloj spavaćoj sobi. I Bog je vjerojatno bio umoran. Ustala je i odjenula kućni ogrtač te sišla u kuhinju večerati s kćeri. Većinu vremena izbjegavale su gledati jedna u drugu, a Amy nije smatrala da je razgovor njezina odgovornost. Pa, neće o tome više misliti, više nije mogla podnijeti misliti o tome. Prstom se poigravala posudicom za mlijeko od finog porculana Belleek, nježnom, školjkastom, svjetlucavom posudicom koja je pripadala njezinoj majci. Amy ju je napunila mlijekom za Isabellein čaj; za vrućine Isabelle je voljela čaj uz obroke. Isabelle je izrezala jednu ciklu iz konzerve i pokušala u sjećanje prizvati Stacyno lice. Ljutio ju je način na koji je majčino lice uvijek bilo nagnuto na kraju dugog vrata, kao u zmije. I mrzila je miris dječjeg pudera. Amy je punih usta slegnula ramenima. Ako je bilo istinito, za Isabelle je to jednostavno značilo da je čovjek lud. Nije znala zašto bi Amy za prijateljicu izabrala kćer ludoga čovjeka. Zamislila ga je s bradom, i onda se, na svoj užas, sjetila da je i gospodin Robertson nosio bradu, pa joj je srce počelo tući tako brzo daje zamalo ostala bez daha. Miris dječ jeg pudera dizao joj se s grudi. Isabelle je stresla glavom i pogledala pokraj Amy prema bijelom zastoru koji se lagano zanjihao na prozoru. Kao pri nekoj automobilskoj nesreći, mislila je. Nakon svega razmišljaš o tome kako bi bilo da je onaj kamion već prošao raskršće prije nego što sam onamo stigla. Da je barem gospodin Robertson prošao gradom prije nego što je Amy krenula u srednju školu. No, ušao si u auto, mislio na druge stvari, i cijelo se to vrijeme kamion truckao niz izlaz s autoceste, ulazio u grad, baš kao i ti. I onda je sve bilo gotovo i život ti se promijenio. Isabelle je otirala mrvice s prstiju. Već joj se bilo teško sjetiti kako su živjele prije tog ljeta. Bilo je strahovanja - pamtila je to Isabelle. Nikad dovoljno novca, a činilo se i da joj uvijek bježi očica na čarapama Isabelle nikada nije nosila poderane čarape ili bi lagala i rekla da joj se to maločas dogodilo ili da Amy ima kakvu zadaću, neku glupu reljefnu kartu za koju je trebalo gline i pjenaste gume, šivanje za domaćinstvo - za sve je to trebao novac. Ali sada, jedući hamburger i prepečenac preko puta svoje kćeri strankinje dok je mutno ranovečernje sunce padalo po štednjaku i preko poda, Isabelle je preplavila čežnja za tim danima, za povlasticom brige oko običnih stvari. Gnjev se pomolio niotkuda i Isabellein glas ispunio hladnoćom. Samo što je u njemu bilo više od hladnoće, ako ćemo iskreno. Najiskrenije, moglo bi se reći da joj se u glasu čula mržnja. A sada se Isabelle i sama mrzila. Povukla bi tu primjedbu da je ikako mogla, ali bilo je kasno. Bodući vilicom narezanu ciklu, vidjela je da Amy dlanom gužva svoju papirnatu salvetu i stavlja je na tanjur. Amy je sjedila s rukama u krilu, vrata ispružena kao u onih glupavih pasaigračaka koje ljudi voze pod stražnjim staklom auta i čija se glava ljulja naprijed i natrag kad stanu kod znaka stop. Večeras ja perem suđe. U dobrim starim vremenima ne bi ustajale od stola dok obje ne bi završile s jelom. Taj običaj, ta pristojnost, počeo je kad je Amy tek počela hodati; uvijek je sporo jela sjedeći na dvama katalozima robne kuće Sears na svojemu stolcu, ljuljajući mršavim nožicama. Mnogo je noći Isabelle bila umorna i nemirna i, iskreno, radije bi se odmarala listajući časopise ili barem perući suđe. No, nikada djetetu nije rekla da se požuri, nije joj htjela uznemiriti malu utrobu. Bilo je to njihovo zajedničko vrijeme. Tih je dana Amy tijekom dana bila u kući Esther Hatch dok je Isabelle radila. Grozno mjesto, ta kuća Hatchovih - trošna farmerska kuća u predgrađu, ispunjena bebama i mačkama i mirisom mačjeg urina. No, to je bilo sve što joj je Isabelle mogla priuštiti. Što je drugo mogla? Mrzila je što Amy ostavlja ondje, mrzila je što je Amy nikad ne bi pozdravila na odlasku, što bi odmah otišla do prednjeg prozora, popela se na kauč i promatrala kako majka odlazi autom. Katkad bi Isabelle mahnula ne gledajući je, dok je unatraške vozila ko lnim prilazom, jer nije mogla podnijeti Amyn pogled. Kad bi vidjela Amy tako na prozoru, njezino blijedo, nenasmijano lice, kao da joj je netko gurnuo nešto niz grlo. Esther Hatch rekla je da nikada nije plakala. No, jedno vrijeme Amy nije činila ništa doli sjedila na stolcu i Esther Hatch žalila bi se da ju je plašilo što ne stoji i trči naokolo kao normalno dijete i nije bila sigurna može li je i dalje čuvati. To je uznemirilo Isabelle. Donijela je Amy lutku iz trgovine Woolworth's, plastičnu s kovrčavom, krutom platinastom kosom. Glava je odmah ot pala, no činilo se daje Amy voli. Ne toliko lutku, koliko lutkinu glavu. Nosila ju je sa sobom kamo god bi pošla i crveno joj je obojila usnice. Navodno se prestala stiskati u stolcu u kući Esther Hatch, jer se žena više nije žalila. I bilo je jasno zašto bi Isabelle tako svake noći sjedila s djevojčicom za stolom u kuhinji. A Isabelle bi - bilo je to užasno - rekla ne. Rekla bi ne, bila je preumorna. No, Amy je bila tako slatka - tako sretna što joj je majka bila tamo, tako blizu, samo preko stola. Nogama bi veselo ljuljala, mala mokra usta otvorila bi u osmijeh, pokazala sitne zubiće, kao bijele kamenčiće usađene u ružičasto meso. Isabelle je sklopila oči; poznata je bol počinjala u sredini grudi. No, sjedila je ondje, nije li? Zavjesa se ponovno pomaknula. Bio bi to dobar znak da je Isabelle mogla o tome misliti na taj način; večernji zrak koji se giba dovoljno da se zavjesa pomakne, vjetrić dovoljno jak da je blago namreška, odmakne na trenutak od prozora poput haljine trudne žene i onda je, jednako brzo, pusti da padne na mjesto, dodirujući staklo s nekoliko nabora. No, Isabelle nije pomislila da je dobro što je zapuhao povjetarac. Umjesto toga, mislila je da zavjesu treba oprati, da nije oprana već dulje vrijeme. Ogledajući se po kuhinji, bilo joj je drago vidjeti da se barem slavine sjaje i da površine nisu isprugane kao što katkad budu od ostataka sredstva za čišćenje. A tu je bila i posudica za mlijeko od porculana Belleek koja je pripadala njezinoj majci, nježna, školjkasta, svjetluca va stvar. Amy ju je izvadila iz kuhinjskog ormarića prije nekoliko mjeseci i predložila da je upotrebljavaju svake večeri. Ali sada joj je to iznenada izgledalo opasno; predmet o kojeg b i tako lako bilo zapeti rukavom, golom rukom, i razbiti ga u komadiće. Isabelle je ustala i zamotala ostatak svog hamburgera u voštani papir i spremila ga u hladnjak. Oprala je tanjure; voda crvenkasta od cikle kovitlala se u bijelom sudoperu. Tek kad je završila s tanjurima i spremila ih, oprala je posudicu od porculana Belleek. Prala ju je opre zno, obrisala oprezno i onda je stavila duboko u ormarić, gdje ju se nije moglo vidjeti. Čula je da Amy izlazi iz svoje sobe i prilazi vrhu stubišta. Samo sam htjela da znaš. Na istočnoj je strani Glavna ulica bila ugodna i široka, zavijala je pokraj pošte i gradske vijećnice, sve dok ne bi stigla do mjesta gdje je rijeka bila 9 široka tek pola kilometra. Ondje je ulica postajala most sa širokim pločnikom s obje strane. Vozeći se, ili hodajući na zapad preko mosta, uzvodno biste vidjeli stražnji dio tvornice kao i dio njezina tamnog trbuha, sagrađenog ponad granitnih ploča stijena koje je zapljuskivala pjena. Kad siđete s mosta do ruba rijeke, ondje je mali park gdje je sunce zimi dok zalazi toliko jako da uz horizont reže ružičasto zlato, a goli se brijestovi uz rub obale tako podebljani čine strogima i mračnima. No, rijetki su se u parku dulje zadržavali. Sam park i nije bio poseban; ništa više od potrgane ljuljačke i nekoliko razbacanih klupa. Na većini su nedostajale daske. Ondje ste uglavnom mogli sresti tinejdžere koji napeto sjede na rubovima klupa, zgureni zbog hladnoće dok golim dlanovima skrivaju cigarete; katkad bi se ondje u sumrak našla i skupina koja bi si u krug dodavala džointe, udišući i krišom pogledavajući prema Tvorničkoj ulici. Tvornica se nalazila odmah iza toga. I premda je rijeka ovdje bila najružnija - uzburkana i žuta i zapjenjena - sama tvornica, izgrađena prethodnog stoljeća od crvene cigle, bila je nekako spokojno elegantna, kao da je sebe već odavno prihvatila kao središte toga grada. Za radnike, čije su obitelji u prošloj generaciji stigle iz Kanade, to je zai sta i bila - središte njihovih života, a kuće su im bile razbacane po susjedstvu uz uske ceste gdje su mali dućani sa živežnim namirnicama u izlozima reklamirali pivo treptavim plavim svjetlima. Taj se dio grada zvao Korito - premda nitko više nije znao zašto - a mnoge su kuće djelovale raskošno i prostrano, trokatnice s jednim stanom na svakom katu i obično s nagnutom strehom iznad trijema na ulazu. No, bilo je i manjih kuća, za jednu obitelj, s drvenim oplatama fasada i vječno otvorenim vratima garaža u kojima su se družile stare gume, bicikli i ribički pribor. Neke su od tih kuća bile obojene tirkizno, u boju lavande ili čak u ružičastu, ponegdje s kipom Djevice Marije u dvorištu ili s kadom punom petunija i zemlje koja je zimi postajala vesela hrpa snijega. Zimi su neki ljudi u snijeg stavljali plastične sobove ili anđele i ukrašavali ih treperavim svjetlima. Nečiji bi pas, privezan lancem vani na hladnoći, katkad cijelu noć lajao na soba, ali nitko ne bi zvao vlasnika ili policiju kao što bi to sigurno učinili ondje preko rijeke, gdje su ljudi očekivali, ili zahtijevali, miran san. Ta se strana rijeke zvala Oyster Point i ondje je živjela ona nekolicina liječnika, zubara i odvjetnika grada Shirley Falls. Javna škola, sveučilište sagrađeno prije petnaest godina nizvodno prema polju Larkindale, kao i kongregacijska crkva. Jednostavna bijela građevina s običnim bijelim tornjem, vrlo različita od goleme katoličke crkve s vitrajima na brežuljku u Koritu. Tu je protestantsku stranu rijeke, Oyster Point, Isabelle Goodrow smisleno izabrala za život. Da ju je netko, zbog bilo kojeg razloga, tjerao da razmišlja o selidbi na najviši kat neke kuće boje lavande ispred koje je stajala Djevica Marija praznog pogle da, Isabelle bi odbila. Jednostavno bi se vratila uzvodno do grada iz kojega je otišla. No, sreća se nekad je mislila Bog pobrinula da se jedna od pomoćnih kuća na starom imanju Craneovih iznajmljivala pa se tako Isabelle s kćerkicom doselila u predgrađe Oyster Pointa, odmah ispod šumovitih brežuljaka i polja uz Cestu 22. Mala i loše izolirana, kuća je ljeti bila vruća, a zimi hladna, ali inače im je potpuno odgovarala. Bila je sagrađena na prijelazu stoljeća kao mala staja za nekoliko konja, a poslije pretvorena u smještaj za ko-njušara. Onda je izbio požar pa je glavna kuća Craneovih izgorjela do temelja. Nikada se nije točno utvrdilo što je prouzročilo požar. Ali, kolale su neke priče da je časni sudac Crane imao ljubavnicu koja mu je jedne noći zapalila kuću. Druga je priča tvrdila da je požar podmetnuo sam sudac nakon što je najprije ubio ženu, koju je onda posjeo na suvozačko sjedalo, na glavu joj nabio šešir i vozio se po obilaznici. Ili nešto tome slično. Dogodilo se to davno i ljudima je ta priča već dosadila. U svakom slučaju, sučev je pranećak sada već starac na kraju naslijedio imanje - mladice topola ponovno su rasle - kao i samu kuću. Godinama ju je iznajmljivao raznim ljudima: nekom 10 profesoru iz Bostona, koji je jedno ljeto ondje pisao knjigu, knjižničarki kratke kose, koja je jedno vrijeme kuću dijelila s odgajateljicom iz vrtića premda gospodinu Craneu nikada nisu bile drage i odahnuo je kad su otišle. Nekolicina Kanadana provela je ondje kratko vrijeme dok su radili u tvornici, ali gospodin Crane nije bio sretan da u kući žive tvornički radnici, pa je često ostajala prazna. Bila je prazna i kad je Isabelle Goodrow prvi put obazrivo stigla u Shirley Falls, izviđajući koje su tu mogućnosti odgajanja djeteta - i pronalaženja supruga, čemu se zapravo nadala. To su bile riječi koje je rekla gospodinu Craneu onoga dana kad je stajao usred dnevne sobe s rukama u džepovima, kimajući svojom proćelavom glavom punom staračkih pjega. Ponudio joj je da će obojiti zidove, dopustivši da sama izabere boju. Izabrala je blijedu, ali sjajnu bež boju; privuklo ju je ime boje koju je vidjela u dućanu s alatima: Rajska vrata. Sašila je zavjese, koje su još uvijek visjele na prozorima, posadila vrt u stražnjem dvorištu, ispunila kutije na prozorima ljubičastim petunijama i ružičastim pelargonijama, tako da je gospodin Crane bio zadovoljan. Nekoliko joj je puta ponudio da kupi kuću po vrlo povoljnoj cijeni, no Isabelle je uvijek odbijala premda je imala malu zalihu koju joj je ostavila majka. To je bio tek privremen smještaj. Iako je na kraju ispalo da ipak nije; živjele su ondje već četrnaest godina. Od te bi pomisli Isabelle katkad doslovno pozlilo, kao da je progutala ustajalu vodu iz bare. Život joj se odvijao kao i drugima, no nije se ukorijenila više nego ptica na žicanoj ogradi. I jednog bi dana ta ograda mogla nestati, jer će gospodin Crane vjerojatno umrijeti toga jednog dana. Nije smislila kako pristojno pitati što bi se u tom slučaju dogodilo s njezinim ugovorom za unajmljivanje. Nije se mogla natjerati kupiti kuću, nije mogla prestati misliti da će se njezin stvarni život događati negdje drugdje. U međuvremenu je kuća bez podruma ili tavana ljeti bila nepodnošljivo vrela, a ovo je ljeto bilo najgore od svih. Jari se nije moglo pobjeći, a ni majka i kći nisu se mogle izbjeći. Čak ni dvije spavaće sobe pod gredama krova nisu pružale mnogo privatnosti jer ih je razdva jao tek gipsani zid. Isabelle se bojala požara izazvanog strujom te nije ost avljala ventilator uključen dok su spavale, pa su vrele noći bile tihe i mirne; kroz tanak zid čule su i kad se ona druga okreće u krevetu. Večeras je Amy, ležeći u majici i gaćicama, s golim nogama prebačenima preko ruba kreveta, čula da je majka pustila vjetar - kratak, suh zvuk, kao da se trudila ostati pristojna. Amy je rukom prešla preko lica i u mraku zakolutala očima. Kad se povukla u spavaću sobu nakon večere, iz ladice u stolu uzela je mali dnevnik koji joj je majka darovala prošlog Božića i napisala riječi: Završio je još jedan dan u raju. Majka će to, naravno, pročitati. Cijelo je vrijeme čitala. Dok je na Božić otvarala dar, Amy je odmah znala da će tako biti. Krat ko izbjegavanje pogleda i istina se jasno iskazala. Napisala bi: Danas za odmorom zabavljala sam se sa Stacy, misleći pri tome da su popušile po dvije cigarete u šumarku iza škole. No, ovog je ljeta počela svaku večer pisati istu rečenicu, osvetnički stežući olovku: Završio je još jedan dan u raju. Ista rečenica trinaest puta, pažljivo ispisana ispod datuma. Kad je završi la, spustila je dnevnik na pod pokraj kreveta i legla; no odozdo je čula kako se uz tresak zatvaraju vrata kuhinjskog ormara i znala je da će se majka sada premjestiti u dnevnu sobu i listati Reader's Digest, ljuljajući stopalo, i osjećala je da je ona crna linija između njih još kao i uvijek tamo, da iz njezina kreveta ide ravno dolje do majke. Samo sam htjela da znaš. I sad je u mraku njezina majka pustila vjetar i nijedna od njih nije imala kamo. Osim zaspati, što se zbog te vrućine neće tako brzo dogoditi. Amy je zurila u strop. Svjetlo na verandi, upaljeno i noću, ulazilo je kroz prozor i Amy je mogla vidjeti nejasnu mrlju iznad sebe, veličine plitkog tanjura. Nastala je zbog previše snijega koji se prethodne zim e topio na krovu no, činilo se da je to za Isabelle bila prava kata strofa. No, za Amy je ta mrlja bila podsjetnik, neka vrsta bolnog prijatelja, jer se sjećala da se mrlja pojavila prošle zime, u siječnju, noć prije nego što je srela gospodina Robertsona. Nije voljela ići u školu: pokušavala je zauzeti svoje mjesto između tijela učenika koja su promicala oko nje poput slobodno plutajućeg planktona. Ali, znala je da nije jedna od onih čudaka koji su se isticali u gomili premda je prije nekoliko godina, kad ju je pubertet drsko napao prije nego ostale, mislila da će biti tako. Umjesto toga, činilo se da je sve dobro završilo, osim tog iznenađujućeg prijateljstva sa Stacy Burrows koja je pripadala skupini popularnih djevojaka, ali je ipak jedne jeseni Amy dala prvu cigaretu i nastavila se s njom družiti za vrijeme užine, što je za Amy često bila jedina svijetla točka u danu. I tako je tog dana u siječnju, dok su radnici staroga gospodina Cranea lopatama odgrtali snijeg s krova kuće, Amy ušla na sat matematike očekujući, naravno, da se ništa zanimljivo neće dogoditi. Mrzila je matematiku, mrzila je nastavnicu, gospođicu Dayble. Svi su je mrzili. Gospođica Dayble bila je stara i živjela je s bratom, koji je isto bio star, i godinama su se učenici rugali da Doughy Dayble spava sa svojim bratom. Okrutna i grozna pomisao. Žena je imala mnogo peruti i na mjestima joj se vidjelo golo tjeme, svijetlo kao rana. Nosila je bluze bez rukava, čak i zimi, pa joj se svaki put kad bi podigla ruku prema ploči, vidio grmić sijedih dlačica na kojima su visjele grudice dezodoransa. No, gospođice Dayble nije bilo. Toga je siječanjskog dana ispred ploče stajao muškarac. Bio je nizak, kovrčave kose boje melase i guste brade iste boje, koja mu je u potpunosti prekrivala usne. Kroz naočale smeđih okvira, lagano gladeći bradu, promatrao je učenike dok su ulazili. Pogled na njega, to iznenađenje, učinilo je da Amy na tren osjeti da pripada ljudima oko sebe; izmijenila je poglede s popularnom Karen Keane. Učenici su bili neobično tihi dok su sjedali na svoja mjesta. Prostorija se već činila drukčijom jer nije bilo gospođice Dayble, školska ploča prostranstvo ozbiljno zelenog, veliki sat iznad vrata pokazivao je točno vrijeme, deset i dvadeset i dva. Atmosfera očekivanja visjela je u sobi. Elsie Baxter spotaknula se o stolac i budalasto se nasmijala, no to se od nje i očekivalo. Profesorov se izraz lica nije pro mijenio. Nije bio baš mlad, ali ni staro -star. Negdje oko četrdeset, možda. Nasmijao se, nakratko pokazujući guste žute zube, a bore su mu skočile u kutove očiju. Gdje se vidite za deset godina? Vani se zimsko nebo činilo dalekim. Kao da je razred postao važno mjesto, kao da nauljeni drveni podovi 12 pridržavaju nešto važno; miris krede i oznojenih tijela sadržavao je naznaku uzbuđenja, obećanja. Gospodin Robertson kimnuo je. Gospođica Dayble pala je niz podrumske stube i razbila lubanju. Bila je u bolnici u stabilnom stanju, ali će lom dugo zacjeljivati. Nitko to nije želio. No, taj zabrinuti način na koji je gospodin Robertson podigao obrve dok je to govorio, ukrotio je razred pa su se suzdržali i oni učenici koji bi inače dobacili zloban komentar o tome što bi željeli poslati gospođici Dayble. Gotovo kao balet, hoću reći - kao neki prekrasan ples. Gospodin Robertson skočio je sa stola, raspoložen i inspiriran. Maryanne Barmble željela je postati bolničarka. Na Maryanneinu se licu čitalo razočaranje; mislila je da bi se to njemu svidjelo, da će pričati o ljepoti njezina životnog puta. Amy ga je kroz kosu napeto promatrala. Bio je nizak, istina, ali čvrst i nabit, punih grudi i ramena koja su se činila muževno snažnima, usprkos činjenici što je odjenuo ružičastu košulju. Kosa mu je bila dulja nego što je očekivala od sredovječnog muškarca; da je bio mlađi, na fakultetu bi prošao kao hipi. Ali, nosio je kestenjastu kravatu na ružičastoj košulji i smeđi sportski sako, iste boje kao što su bile i samtene hlače. Bez sumnje je bio odrastao muškarac s autoritetom. Već je po glasu to bilo jasno. Učenici koji su bili podigli ruke, sada su ih polako spustili na stolove; nisu bili sigurni što on to radi. Već dulje nisu za sebe mislili kao o djeci i pitali su se zašto im se sada obraća svisoka - premda nisu to baš tako shvaćali. Ta brada i duga kosa; možda je razgovor navodio na marihuanu, možda će sada zagovarati legalizaciju. Imao je ve like ruke, kao da je priroda zamislila da bude viši, veći muškarac, no u tom pokretu odmicanja stolca bilo je nešto iznimno nježno. Tek da umove održite budnima. Jer vam je tako rekla majka. Želim da mi pričate. Mucajući je izgovorio više nego što se itko sjećao da je ikada rekao. Njegova je rođakinja silovana kad je bila mala i tip se izvukao bez posljedica. Tako da je Kevin želio biti odvjetnik. Gospodin Robertson postavljao je mnogo pitanja i pažljivo slušao Kevina, koji je odgovarao, mucajući i vlažeći usne. Crna je kazaljka sata na zidu tiho kliknula i pomaknula se do sljedećeg broja. Prstom je pokazao na Amy. Što bi ti htjela biti? Gospodin Robertson dugo ju je promatrao. Porumenjela je, spustila pogled prema stolu, ali kad je ponovno pogledala kroz kosu, on ju je još uvijek mirno gledao. Oblio ju je val vrućine. Gledala je kako je prstima polako prešao po bradi, sve do crvenkastog mjesta odmah ispod usne. Možda ju je cijeli razred tako gledao. Gospodin Robertson naslonio se na prozor, kao da je imao sve vrijeme ovog svijeta za razmišljanje o tome. Kako je mogao znati za pjesme u kutiji cipela pod njezinim krevetom? Kako je mogao znati daje prije mnogo godina napamet naučila sve pjesme Edne St. Vincent Millay i da je u jesenja jutra u školu išla puna nade - O, svijete, da te mogu stegnut bliže! Kako je taj čovjek to mogao znati? A znao je, jer nije pretpostavio da će Maryanne Barmble biti pjesnikinja, zar ne? Niti mucavi Kevin Tompkins. Amy, i kako još? Pretpostavila je da je sada završio s njom jer su mu oči kružile razredom. Ustvari je to bila Isabelleina ideja da Amy postane učiteljicom. To je sama Isabelle željela biti. No, nije loše poučavati. Amy se mogla zamisliti da to radi cijeli život. Gospodin Robertson nagnuo je prijateljski glavu i izjavio da su takve želje plemenite. Počela ga je mrziti. Mrzila je kako je sjedio na stolu, jednom nogom na stolcu, kako je zavrtao rukave košulje. Nakon toga prvog dana više nikada nije nosio sako. Umjesto toga 14 olabavio bi kravatu i zavrnuo rukave i drsko nagnuo glavu. Mrzila je kako bi rukom punom prašine od krede prelazio preko valovite kose, kako bi skočio sa stola i brzo hodao do ploče, pisao brojeve, crtao trokute, lupkajući tako snažno kredom po ploči dok bi završavao objašnjenje da bi se kreda prelomila napola, jedan bi komad pao na pod, i katkad bi ga ondje i ostavio kao da je ono što je govorio bilo previše važno, previše uzbudljivo da bi to prekidao podižući glupi komad slomljene krede. I mrzila je što su ga svi u razredu voljeli, što bi se uzbudili kad bi ih iznenada pitao neko glupo, osobno pitanje. Stacy je bilo svejedno. Amy je majci rekla da je zamjena za gospođicu Dayble neki čudan čovjek s bradom. Tako se osjećaju muževnije. Zašto se skrivaš iza kose? Naslanjao se na zid kao i obično: prekriženih ruku, jedne noge sa vinute iza sebe i oslonjene o zid tako da mu je bačvasti trup bio izbačen naprijed. Radijator u kutu zakuckao je. Nekome je ispala olovka. Ali se skrivaš za nje. Jedva da ti ikada vidimo lice. Jesi li svjesna toga? Jedna veselo s vratom vani, a druga potpuno uvučena u oklop. I ta vesela kaže: 'Hajde, izađi, svi pitaju za tebe. Gospodin Robertson pokucao je po stolu. Svi pitaju za tebe. Zurila je u stol, pratila brojeve napisane na papiru i zamišljala dugi vrat svoje majke, poželjevši zaplakati jer je bila potomak stvorenja nalik na kornjaču; zaplakati jer ju je taj isti čovjek, koji ju je prije vidio kao pjesnikinju i glu micu , sada usporedio s kornjačom. Zvono se oglasilo, odzvanjajući učionicom i hodnicima, i čula su se vrata drugih učionica kako udaraju o zid. Stolci su škripali, knjige padale na pod. Zaustavio ju je na izlazu. Učenici su prolazili pokraj nje, neki od njih gledajući u nju pa u gospodina Robertsona. To nisam namjeravao i ispričavam se. Jako mi je žao. Bili su gotovo iste visine. Ljuljala se na rubu stopala da bi se činila nižom, ali bila je visoka, visoka baš kao što je on bio nizak, pa su stajali tako, lica udaljena tek nekoliko centimetara. Da je barem bila netko drugi. Ali, Amy nije ništa rekla. Niti je promijenila izraz lica. Osjećala je da joj lice bezizražajno visi, napola skriveno kosom. Okrenuo se i otišao. U ženskom je toaletu napisala prostotu. Nikad prije nije ništa na pisala na zid i dok je olovka ispisivala grube, neravne crte, osjećala je naklonost prema onome tko je prethodne godine vandalizirao dvoranu za tjelesni, kao da je sada i sama bila spremna razbijati prozore, evo baš ovaj tu u zahodu, za čije se staklo zalijepio mokar snijeg. Začulo se drugo zvono. Kasnila je na sat domaćinstva, a nikad prije nije kasnila na sat. No, napisala je još nešto na zid toaleta, jer, kad je razmislila, i nastavnik domaćinstva bio je šupak. Nakon toga ju je ostavio na miru, ali ona na satu matematike nije imala mira. Kao prvo, počela je razumijevati matematiku kao što nikad nije i katkad bi Amy tijekom tih sumornih siječanjskih dana, kad je nebo izvan učionice bilo neumoljivo sivo, a gole grančice smr znutog jorgovana lupkale o prozore, palo na pamet podići ruku i odgovoriti na neko pitanje koje bi postavio gospodin Robertson, no nikada to nije učinila. Gospodin Robertson okrenuo bi se prema ploči i ponovio zadatak još jednom, ili mnogo puta ako je bilo potrebno, dok ne bi konačno od nekoga iznudio odgovor koji je Amy mogla dati samo da se usudila. A znao je biti i strog kad mu je tako odgovaralo. Siroti Alan Stewart, natmuren dječak s mnogo akni koji je sjedio otraga, jednoga je dana morao ostati u školi samo zato što je klikao kemijskom. I Elsie Baxter je, krupnoj i naprasitoj, masne kože, zaprijetio kaznom kad je ljubičastom žvakaćom gumom napuhavala goleme balone i puštala ih da joj se raspuknu posred lica. No, ispričala se i bacila žvakaću, pa je gospodin Robertson postao ljubazan i blago se našalio. Po boji njezina lica svi su znali da je zaljubljena u njega. Nitko ga nije želio ljutiti. Bio je omiljen jer je bio drukčiji i, p remda je bio svojeglav, usprkos tim malim neugodnostima vrijedilo je sjediti na satu na kojem se nisi osjećao mrtvim. Čak se i Amy, koja ga je i dalje mrzila, tako osjećala. Jednoga je dana, objašnjavajući neki teorem pri kraju sata, gospodin Robertson udario šakom po ploči. Ovdje imate tri crte. No, Amy je gledala u ono što je nacrtao na ploči i u misli joj se uvukla ideja, stih pjesme koji je jednom pročitala: Samo je Euklid vidio čistu ljepotu. Gospodin Robertson pogledao je po razredu i zaustavio pogled na njoj. Amy je spustila pogled i odmahnula glavom. Od njih joj je bilo zlo, pa se naslonila na 16 srušeno deblo i promatrala kako Stacy prebire po džepovima tražeći šibicu. Jutros sam povraćala i htjela ostati doma, ali me mama svejedno poslala. Četkom me udarila po ruci. Stacy je otpuhnula dim. Glava ju je još uvijek boljela kad se vratila kući iz škole, sjedila za kuhinjskim stolom i u ledenoj kući pisala zadaću iz matematike. Navikla se najprije napisati zadaću iz matematike pa bi onda, prije nego što bi majka stigla kući, otišla u svoju sobu i zurila u zrcalo. Nije se mogla odlučiti na što si je nalikovala. Sjedeći na tabureu zapravo, staroj bačvi - Isabelle je oko nje sašila ružičasti volan i povrh toga stavila jastučić , Amy nije shvaćala kako izgleda. Oči su joj bile razmaknute, čelo visoko, a Isabelle je rekla da su to znaci inteligencije, no to Amy ništa nije značilo. Htjela je biti lijepa i mislila je da bi pomoglo da je niža i da ima manja stopala. Pa čak i to što je dobro da su joj oči razmaknute, u njima nije bilo ništa posebno; nisu bile živo plave ili tajanstveno smeđe; samo mutno zelene, a put blijeda, posebno zimi, kad se činilo da joj je koža ispod očiju prozirna, gotovo plava. Barem joj je kosa bila lijepa. Znala je to uglavnom zato što su joj to ljudi cijeloga života govorili. No, Amy je znala, kao što djeca znaju takve stvari sve znaju, tvr dio je gospodin Robertson poslije , da njezinoj majci nije bilo drago što joj stranci dodiruju kćer i komentiraju joj kosu. Čak su i neznanci to vidjeli. Tek jedan pogled na Isabelleinu tanku tamnu kosu, stisnutu u punđu, i znali su. To je bila kosa njezina oca. I razlog što se to Isabelle nije sviđalo - Amy je to odavno shvatila. Pretpostavljala je da je to zbog to ga što joj je otac umro odmah nakon što se rodila, od srčanog udara na kalifomijskom golf-igralištu. No, naslijedila je njegovu kosu, ma tko on bio, i na tome je bila zahvalna dok ju je češljala tih zimskih popodneva ispred zrcala, a različite su joj nijanse žutog padale preko ramena. I onda je jednoga dana, odlazeći iz kantine ranije Stacy nije došla u školu , Amy naletjela na gospodina Robertsona koji je izlazio iz zbornice. Ali je čula da su mu se koraci zaustavili i, gledajući preko ramena, vidjela je da se okren uo i promatrao je. Bilo je rano, dan je tek počeo. Ovo je bilo tiho vrijeme, žene su na sebi još nosile mirise jutarnjih sapuna i, pozdravljajući se, u tuđem dahu njušile aromu paste za zube; sad su sjedile za stolovima, radile mirnije nego u bilo k oje drugo doba dana. Katkad se čulo kako se zatvara metalni ormarić, neka bi kanta za otpatke zagrebla nakratko po podu. Avery Clark stajao je u dovratku svog ureda zavrnutih rukava. Isabelle je nastojala ne nositi često tu haljinu. Da je previše često izgledala atraktivno, ljudi bi to počeli očekivati i onda bi češće primjećivali da takva zapravo nije bila. A danas to sigurno nije bio slučaj zbog natečenih očiju i bora od lošeg sna. Zasta la je pred Amynim vratima. Nije mogla naći stenografski blok. Papiri i mape, bezopasni i blijedi, ležali su posvuda po stolu. No, blok nije našla, što je bilo krajnje glupo i grozno jer je ona bila dobro organizirana osoba. Ležerno se odmaknuo da je propusti unutra. Dva vanjska zida njegova ureda bila su gotovo potpuno ostakljena, što je u Isabelle pojačavalo osjećaj izloženosti svaki put kad je bila s njim u uredu. A i sve to staklo nije imalo smisla; služilo je tome da pazi na žene kojima je bio nadređen, ali Avery Clark nije bio naporan i strog šef. U rijetkim slučajevima kad je morao razgovarati s nekom neposlušnom radnicom o tome da loše radi prije nekoliko godina dogodio se gadan incident s nekom ženom čiji je tjelesni miris bio tako napadan da su Averyja druge žene neprekidno gnjavile da je upozori - neugodna situacija, požalio se Isabelle, koju nikada neće zaboraviti , takav bi sastanak sa zanimanjem pratile druge žene sa svojih radnih mjesta. No, Isabelle mu je bila tajnica i kad je bila u njegovu uredu, to nije privlačilo pozornost. Nitko, govorila si je, osim samoga Averyja ne primjećuje da joj je neugodno. A čini se da njega ne zanima. Katkad je u bolnici bila samo zbog iscrpljenosti, drugi put jer ju je pokupio auto dok je prelazila ulicu, povremeno bi joj amputirali neki ud. Prošle su je noći upucali tijekom pljačke, metak joj je zamalo promašio srce, a Averyjevo je lice bilo blijedo zbog brige dok je slušao ravnomjerne zvučne signale s monitora na koji je Isabelle bila priključena. Posramila se što je o tome mislila sada, gotovo ošamućena sramom dok je sjedila preko puta njegova stola sa stenografskim blokom na kariranoj suknji. Izraz njegova lica u bijelom svjetlu ureda bio je zamišljen i neodređen - na bradi crvena mrljica od jutarnjeg brijanja - i odvajao ju je od golemog prostranstva detalja koji su činili njegov život. Nije znala čak ni što voli jesti. Ima li u kući glasovir? I koje je boje, upravo se zapitala, toaletni papir kojim je jutros zaustavio krvarenje na bradi? Provjeri u spisu kome to točno ide. Zamišljala ga je i kao dječaka. Raznježilo ju je to jer je sigurno bio visok i trapav. Zamišljala ga na dan vjenčanja, svečanog i uštogljenog u odijelu, začešljane kose. Sigur no se nečega potajno bojao, kao i svi muškarci. I, kakav mu je sada bio život? U mislima mu je razgledala ormar, košulje koje su visjele u nizu, noćni ormarić, ladice pune pidžama... Vidi stavak četiri, treći red. Isabelle je stisnula usne. Ruž joj se učini gumenim. No, osjećala se vrlo povrijeđenom, jer nekada su na pauzi zajedno pili kavu. Posljednji tjedan u lipnju, prije niti mjesec dana, tad joj se život srušio. Kao da joj ruke, stopala i noge u svakodnevnim najlonkama sve ove godine nisu bile ništa više do pijeska. I, što je bilo najgore od svega, Avery Clark vidio je to. Otada nisu zajedno pili kave na pauzama. Nisu uopće razgovarali, osim o besmislenim redovitim poslovnim temama. Stolac je zaškripao jer se sada nagnuo naprijed. Premda radije ne bi slušala o Emmi neljubaznoj Emmi Clark, koja je stajala ispred crkve u skupoj odjeći i izgledala kao da joj sve smrdi. Raširio je prste preko obraza i naslonio se na stolac, gledajući kroz staklo iskrzanu rijeku žena koje su ulazile i izlazile iz radnog prostora. Isabelle se brzo povukla prema vratima da ne bi svoju groznu kariranu suknju i bezobličnu figuru predugo izlagala njegovu pogledu. Već je zamalo prošla kroz vrata. Mogla je to potpuno propustiti, to tiho zazivanje njezina imena. No, on je razgledavao svoju gornju ladicu, lagano pognute glave s tankom sijedom kosom. Bilo joj je žao djevojke. Bev je imala troje djece i mislila je da je Amy čudna njezinu je licu nedostajalo kretnji. Istina, bilo je krajnje dosadno raditi u vreloj prostoriji s 19 gomilom sredovječnih žena. No, s tom Amy, mislila je Bev dobacujući joj diskretne poglede dok se hladila, nije bilo sve u redu, ne samo taj glupi posao u pakleno vrućem uredu. Primjerice, nije žvakala žvake. Bevine su kćeri stalno žvakale, u ustima žvalile velike grude, napuhavale, pucale balone, izluđivale sve živo. Roxanne, najmlađa, stara dvadeset i jednu godinu, još je to radila. Bev je nikada nije vidjela bez žvakaće u ustima kad bi subotom dolazila oprati rublje, razmrljane šminke i mutnih očiju nakon zabave od prethodne noći. Kad se bolje razmisli, to je moralo biti nešto drugo. Amy Goodrow nije se šminkala. Možda bi se tko i okrenuo za njom kad bi nabacila malo sjenila, zatamnila trepavice. Ona to nije ni htjela, mislila je Bev, tražeći cigarete; djevojka je bila vrlo sramežljiva, cijelo je vrijeme spuštala glavu kao pas koji očekuje batine. Ali, nisu je zanimali ni lakovi za nokte ni parfemi, a koju to tinejdžerku ne zanima? Nikada nije za radnim stolom listala časopise, pričala o svojoj odjeći, nikad telefonom nije nazvala prijateljicu. Pa, nije to baš normalno. I ta njezina kosa. Tko bi normalan odrezao onakvu divnu, valovitu kosu? Djevojke su prolazile razne faze, znala je to Bev. Njezina je najstarija kći obojila kosu u crveno i jedno vrijeme izgledala krajnje glupo, a Roxanne je stalno radila grozne trajne i o tome cvilila tjednima. Ali, odrezati onakvu kosu. A izgledala je strašno, čak ni podšišana prema licu. Iskreno, Bev bi katkad prolazili trnci kad je gledala te raščupane repice - kao nakon kemoterapije ili zračenja, nešto poput toga. Kosa Clare Swan izgledala je tako kad se vratila s terapije u Hannoveru. Amy nisu na glavi nedostajali buseni kose. Samo je bila loše ošišana. Bev je zapalila cigaretu, misli o karcinomu uznemirivale su je. Clara Swan imala je tek četrdeset i tri godine, ali je imala tumor na mozgu, ne na plućima. Tumor na mozgu mogao je dobiti svatko, svi su imali iste šanse. Ako Bev bude dobila tumor na mozgu, onda je bolje da se najprije dobro provede. Izdahnula je razmahujući dim debelom rukom. Rosie Tanguay mogla si ih je zabiti ravno u tu mršavu stražnjicu. Bev je znala zašto puši. Pušila je zbog istog razloga zbog kojega je i jela: veselila se tome. Život je bio dosadan i veselje je bilo potrebno. Kad se udala, veselila se što će svake noći spavati s mužem Billom u pregrijanom stančiću u Ulici Gangover. Bože, kako su se dobro zabavljali. I vrijedilo je svih svađa oko novca, prljavih čarapa, kapljica mokraće po podu kupaonice - sve ono na što se navikneš kad se za nekog udaš; ništa to nije važno kad legneš u krevet. Čudno je kako i to izblijedi, nešto tako dobro. Bev je izgubila interes nakon prvog djeteta. Počela je zamjerati Billu što ju je iz noći u noć i dalje želio, vječno ukrućen. Bila je iscrpljena, a beba je mnogo plakala. I dojke su joj se promijenile jer ju je to ljuto dojenče sisalo dok bradavice nisu popucale; i nikada nije smršavjela. Činilo se da joj tijelo želi ostati nabubreno; i onda je ponovno ostala trudna. I tako, u vrijeme dok su joj se kuća i život punili, iskusila je neumoljiv osjećaj gubitka. A možda sve to više i nije bilo važno. Još su to povremeno radili, u tišini, uvijek u mraku. Kad su se vjenčali, provodili bi katkad cijeli vikend u krevetu dok ih je sunce grijalo kroz rolete na prozorima. Neće se žaliti, nije više dijete. No, bol je ostala u njoj. I neko tiho, titravo brujanje sreće koja joj je živjela na vanjskom rubu sjećanja, čežnja koja je jednom bila zadovoljena, a sada više nije. Nije ona to razumjela. Bila je udana za dobrog čovjeka, a tako mnogo žena nije bilo; imala je djecu koju je željela, i bila su živa i zdrava. Kakva je to onda bol? Duboka, crvena rupa u koju je trpala bombone i krumpiriće i hamburgere i kolače od čokolade i sve ostalo. Jesu li ljudi mislili da se njoj sviđa što je debela? Nije joj se sviđalo. Ali, ta je mračna, crvena bol bila prisutna, kao vrtložeći vakuum, užasna rupa. Amy Goodrow kihnula je. Ako predugo šutiš, ukočiš se. Uvijek je govorila svojim kćerima: Kad ste tužne, nađite nekoga za razgovor. Kakvo je ludo vrijeme, tko zna kakvih sve bacila ima oko nas. Pa Bev je zijevnula i pogledala na sat , život s Isabelle sigurno nije bio zabavan. Jabuka nikad ne pada daleko od stabla, uvijek je govorila Dottie, a Bev se s time slagala. Isabelle Goodrow bila je čudakinja. Ne neugodna, ali prilično kruta. Gotovo za sažaliti se, mislila je Debela Bev pomičući telefon da provjeri jesu li se njezini bomboni otkoturali u tom smjeru, ali, s druge strane, nitko nije razumio Isabelle. Debela Bev osjetila je poznatu napetost u trbuhu i ustala sa stolca uz gotovo senzualno očekivanje, jer Bog zna da je uspješna probava jedan od životnih užitaka. Amy je digla pogled s gomile narančastih faktura i vidjela majku u uredu Averyja Clarka; pomicanje majčine ruke, oboren pogled, to je značilo da zapisuje po diktatu. Ništa se prijateljski ondje nije događalo. Amy je dodirnula brojeve na stroju za zbrajanje i u dubini utrobe osjetila slabost kojoj se jedva usudila dati ime: njezinu je majku privlačio taj čovjek. Stacy je zakolutala očima na kojima je crna crta tuša za oči zaokruživala njezine teške, blijede kapke kad je trepnula. Jedne subote prolazila sam pokraj njihove sobe i vrata su bila pritvorena, a njih su dvoje spavali na krevetu, oboje goli. Ne moraš ga zamišljati kako to radi. Živjela je s uvijek budnom Isabelle, nikad se nije mogla iskrasti u kino na pornofilm kao neki od njezinih vršnjaka. Primjerice, Stacy je to napravila, prepričavajući Amy scenu s bijelcem i crnkinjom u kadi. Nije imala starije braće koji bi takve časopise skrivali pod krevetom, pa je Amy zaista malo znala. Znala je za mjesečnicu, naravno. Znala je da je to normalno, ali nije baš bila potpuno sigurna u sve detalje; Isabelle joj je prije nekoli ko godina nakratko objasnila o jajašcima i nadugačko o mirisu. Amy je mislila da shvaća. I onda su jednog dana na zidu ženske svlačionice osvanule riječi ispisane debelim markerom: Muški ud u ženskoj rupi i za pet minuta je trudna, i Amy se to činilo točnim. No, nastavnica tjelesnog je djevojkama okupljenima u svlačionici rekla da je ta napisana informacija netočna i da je škola odlučila da zbog toga u školi započne program spol ne edukacije u okviru domaćinstva. Amy nije znala koji dio natpisa na zidu nije bio točan, a domaćinstvo joj ništa nije objasnilo. Nastavnica domaćinstva, nervozna žena koja je izdržala tek go dinu dana, imala je duga stopala i koljena izbačena kao dvije naranče, pa su je u razredu ismijavali. Nastavnica je opisivala različite metode rašpanja noktiju, kako čistiti nožne prste i onda je na ploču jednog dana napisala recept za dezodorans za pazuho. Djevojke su češale zglobove i gledale na sat, a Elsie Baxter morala je do ravnatelja jer je glasno rekla da je sve to samo dosadno sranje. Znala je to po načinu na koji se njegovo ime spominjalo kod kuće, dok su Amy i Isabelle još pričale. On i njegova žena izgledali su kao dvije mrtve grane sjedeći svake nedjelje u klupama crkve. Oni to nisu radili ni posljednjih sto godina, to je bilo sigurno. Majka je ustajala, držeći stenografski blok u jednoj ruci, a drugom ispravljajući stražnji dio suknje. Avery Clark kimao je glavom, tom glupom čelenkom preko koje je češljao nekoliko masnih vlasi, kao da je nitko neće primijetiti. Amy je pritisnula tipku stroja za zbrajanje, zamišljajući duga, obješena usta Averyja Clarka, njegove žute zube i suhi dah koji je osjećala kad bi u crkvi raznosio košaru za milodar. I te njegove glupe staračke cipele s ukrasnim rupi cama. Možda je izgovorio majčino ime jer je Isabelle zastala na vratima; Amy je, ponovno podižući pogled, vidjela kako je majčino blijedo lice zasjalo poniznom nadom koja je odmah nestala. U Amynoj se utrobi otvorila rupa: to što je upravo vidjela bilo je strašno, majčino golo lice. Po crnoj je liniji koja ih je spajala prema majci sunula divlja lopta ljubavi, no majka se već vratila do svog stola i ubacivala list papira u pisaći stroj. Amy je istodobno osjetila mržnju prema tom majčinu čudnom, dugom vratu po kojem su se lijepile od znoja mokre vlasi. No, mržnja je samo pojačala tu beznadnu ljubav zbog koje je crna linija drhtala. Nisam li vidjela Karen Keane na blagajni benzinske stanice? Iza očiju su joj se rojile sive suze od nekoga neobjašnjivog straha i tuge. Ponovno je pogledala majku, koja je sada tipkala, i begoniju koju je spasila s prozora i koja se njihala na njezinu stolu. Amy je vidjela da je blijedi cvijet klonuo na listove. Željela je da Debela Bev nastavi pričati jer je voljela slušati njezin glas, ali nije htjela odgovarati na pitanja. Posebno na pitanja o Karen Keane. Misao na Karen Keane pojačala je strah. Kad su bile male, bile su prijateljice. Igrale su se školice na igralištu i bježale od osa koje su se rojile oko kanti za otpatke. Jed nom je Amy prespavala kod Karen, u velikoj bijeloj kući na prilazu Valentine s javorima ispred kuće. Kuća je bila svijetla i sunčana i puna buke; dečki su se igrali otraga, a Karenina sestra pričala na telefon dok je ručnikom sušila kosu. No, Amy je nedostajao dom pa je za vrijeme večere otišla u kupaonicu i plakala jer se sjetila majke koja sama večera u kuhinji. A bilo je i dobrih dana. Kao kad je Karen došla kod nje, a Isabelle im dopustila peći kolačiće. Djevojke su sjedile na stražnjim stubama i jele ih dok je Isabelle plijevila vrt; Amy se još uvijek toga sjećala. Nije zaista namjeravala reći Debeloj Bev da se u višim razredima sve promijeni, da su joj grudi narasle mnogo prije nego ostalim djevojčicama i da je spavala na trbuhu ne bi li to spriječila, ali nije, i da je njezina majka, praveći se da je to skroz obična stvar, oko nje omotala krojački metar i naručila grudnjak iz dućana Sears. I kad je grudnjak stigao, grudi su joj izgledale još veće, glupo odrasle. I ta glupost što bi dječaci 22 kihnuli dok bi prolazili pokraj nje. I ono strašno jutro kad se probudila i na gaćicama pronašla tamnu mrlju veličine novčića. Odnijela je gaćice majci u kuhinju. Nijedna